Hajdučka vrata u njedrima očaravajuće Čvrsnice

490

Hajdučka vrata

Kada ove dvije riječi izgovorite, bilo u sebi onako za sebe ili na sav glas, one imaju neku posebnu težinu. U njedrima očaravajuće Čvrsnice, kako joj i samo ime kaže čvrsto stoje kamena vrata. Još hajdučka.

Na 2000 mnv stoljećima prkose snjegovima, olujama, vjetrovima, hercegovačkom suncu, nesavjesnim posjetiocima. U nekim davnim vremenima, bježeći od ovozemaljske nepravde i krivih sudova, drugi od nesretnih okolnosti ili pak tužne ljubavi, odmetnici, u narodu nazvani hajduci, prolazili su kroz kameni krug vjerujući da ih prolaskom kroz isti ne može stići nepravda, metci, a ni zakon. Prolaskom postajali su hajduci, odani samo svojoj družbi.

Stoljećima poslije, Čvrsnica nas prima u svoj zagrljaj. Sa laganim povjetarcem i divnom sunčanom nedeljom gazimo putem kojim su prošli mnogi prije nas i kojim će proći mnogi iza nas. Očaravajuća šuma i bezbrojni proplanci su učinili laganim naš četverosatni pohod ka Hajdučkim. Bezbroj ptičjih glasića nas pozdravlja svojom pjesmom dok planinsko bilje pleše uz njihov pijev. Hercegovačko kamenje je mekše nego inače i ne otežava nam uspon do našeg cilja.

Jezero Crvenjak nas dočekuje kao ogledalo naših duša da ispita naše namjere. Smješteno na 1970 mnv kao najviše jezero u BiH, na pola okovano snijegom svojom ovalnim izgledom i bojom smaragda podsjeća na pravo gorsko oko, stražara Hajdučkih vrata, najbližeg nebu.

I onda dolaze ona.

Spuštajući se niz dobro utabanu stazu dočekuje vas ogroman kameni prolaz. I ako je riječ o Majci prirodi i prirodnom fenomenu, ne možete pobjeći utisku kao da ste kročili u zemlju vila i čarobnjaka ili da se nalazite u jednom od slavnih SF serija Stargate-a. Skoro nestvarno.

Čarobni prsten promjera okvirno 5m, a iza njega beskraj kanjona rijeke Dive Grabovice dubokog 1800 m. Nije ni čudo što su Hajdučka vrata povezana sa kanjonom čije ime nosi prkosna djevojka Diva Grabovica iz Rame. Ali o njenoj legendi i planini Vran nekom drugom prilikom. U Bosni i Hercegovini je sve povezano i sve se prepleće. Baš kao i ovo „i“ što ih veže. I tako, stojite tu na 2000m i šutite. Šutite cijelim svojim bićem dok sve u vama vrišti. Vjetar vas zagrli i zaigrano priča sve one priče. Prošle i buduće. I onda vas obuzima mir. Upijate svaki trenutak beskraja i slobode. I sretni ste što ste tu gdje su koračali mnogi prije vas i gdje će doći mnogi iza vas. I znate da ćete se i vi vraćati, ponovo i iznova. Da li će kameni prsten, slavno hajdučko utočište i dalje biti tu? Da li ćemo mi ostati isti nakon povratka?

Gorsko oko nas prati dok odlazimo. Pitam se da li smo u njegovoj caklini zrcala prošli ispit naših duša?